|
°Opis bloga°
Believe In Fairies ~Lamona Talia Deborah Sebarlis~
Tajanstvena ...They...
Elina Geneviere Arwen Jolie *Here*
credits xxxx |
3. POGLAVLjE
Danas su mi misli praćene laganim titranjem kutova mojih usana, vrlo rado vračale na sinoćnju večer. Prizor i iznenađenje koje su mi priredile moje prijateljice bio je fantastičan. *FLASHBACK* Škrinje boje crvenog vina ostale su prazne pustivši da u zrak odlelujaju sve stvari koje su se krile u njima. Dignuvši pogled prema iznenađenjima, usta su mi u kratkom vremenu oblikovala jednu veliku šupljinu iz koje je dopro zadivljen prigušen usklik. U zraku su se, nikakvim posebnim redoslijedom, poredale haljine svih mogućih boja, uzoraka, krojeva i dužina. Oko dvadesetak ljupkih haljina ukrašenih raznim materijalima i dodacima samo je čekalo trenutak kada ću pružiti ruku da ih pohlepno ugrabim. Svaka od njih nježno je ljuljuškala svoje slojevite podstave u zraku moje sobe, mameći tako sve veći žar mojih očiju. Moja krila brzo i znatiželjno vinula su mi tijelo u sredinu kruga i ostala uzbuđeno lepetati na leđima okrečući me da se ogledam po zarobljeništvu u kojem sam se dragovoljno našla. Odozdo su me gledale moje prijateljice. -"Sašila ih je moja majka." -"Znam Ria, vidi se." Nasmiješila se. Njena majka je bila najpoznatija krojačica i dizajnerica u Wiferu. -"Drago mi je da ti se sviđaju, ali možeš izabrati samo jednu."- tužno sam ju pogledala -"Nećeš moći nositi više njih za festival, to i sama znaš." Kimnula sam. Bit će ovo duga bitka sa vlastitim očima i željama. *END OF FLASHBACK* -"Gospođice Sebarlis!"- jače me zovnu profesorica, a ja maknem pogled od nježnih zraka sunca i naglo se trgnem. -"Fino. Sada kada smo svi sigurni da nas slušaš,"- nastavila je gestikulirajući rukama -"molila bih te da nam glasno i jasno kažeš što si zapamtila o Promjenjivim sastojcima, ako je uopće sanjarska glavurda išta i čula!" Zakolutah očima. -"Promjenjivi Sastojci, kažete? Hmmm, dakle ovako... Promjenjive sastojke može se pronaći na određenim mjestima. Iako tih mjesta nema puno, tamo gdje obitavaju raste ih na gomile. Prikupljaju ih samo vilenjaci skupljači koji su predodređeni za vilinski svijet biljaka, a razlog tomu je divlja karakteristika Promjenjivih sastojaka. Naime u svom prirodnom staništu mogu biti vrlo razuzdani, katkad i pomalo otrovni, no kada se uzgoje u vrtovima skupljača te dospiju u trgovine bezopasni su. Promjenjivi sastojci u domovima vila i vilenjaka najčešće se koriste u kuhinjama za preobrazbu u razno razne začine, ali i za vrt te kozmetiku." Ja sam izdahnula te se zadovoljno nasmiješila, a profesorica Blink me ošinula ljutitim pogledom. -"Ne znam kako ti je ovo pošlo za rukom, Sebarlis, ali za ovo ti ne namjeravam dati nikakav bod."- pogleda me svojim sivim očima izvan okvira svojih naočala kvadratnog oblika i dalje bijesno držeći svoje kričavo zeleno naliv pero. Baš u tom trenutku kada se dignula sa stolca s namjerom da nastavi predavanje malena vilica veličine mojeg dlana, iznad ploče je promijenila broj i piskutavim glasićem viknula: "Promjena!!!" Bio je to znak završetka ovog školskog sata. Brzo sam pokupila knjige sa svoje klupe te nestala iz učionice. ... Pošto nisam imala zadnji sat sjedila sam s Riom na klupici ispod velikog stabla u vrtu pred našom školom. Sunce je sad već mnogo jače sijalo nego jutros. Nježno je grickalo naše obraze usprkos hladovini koju je pružalo lišće sa grana, a okolicu je milovalo svojim sjajem. Trava i cvijeće mirno se ogledavalo okolo sebe dok je grmlje bezizražajno stajalo svugdje okolo škole kao kakav zid dajući tako osjećaj nekakve sigurnosti. Pokoji leptir i vjeverica znali su poremetiti mirnu sliku pred mojim očima istovremeno je uravnotežujući. Vrt je bilo omiljeno mjesto svim učenicima, pa tako i meni, zanemarimo li još i knjižnicu. U njega se sa ceste ulazilo kroz malena željezna vrata, a da bi došao do velikog stubišta koje te vodi na povišeno dvorište pred školom morao si zaobići veliko stablo koje se nalazi po sredini. Dvorište je zapravo bila terasa gdje su strogoću odavala ogromna drvena vrata tj. ulaz škole, ali to nije zamaralo mlađe naraštaje, ono je uvijek služilo kao praktično igralište. Sada vani nije bilo nikog osim Rie i mene te neke vile u udaljenom kutu vrta koja je nešto crtkarala. Tišina je bila melodija koja nam je lizala uši. -"I? Koju si haljinu na kraju izabrala?"- no i tišina jednom mora biti prekinuta. Ovog puta je to učinila Ria. -"Niti jednu, zasada. Dvoumim se između četiri." -"Ma daj! Pa Lamona ti nisi normalna. Samo da znaš moja je ona nježno ljubičasta pa tu ne diraj, a Elinor je izabrala modru. Mislim da bi tebi odlično stajala ona bijela bez rukava s korzetom."- stala se tapšati kažiprstom po bradi nalakćena na svoje prekrižene blijede noge. Oduvijek je obožavala odjeću, a Elinor i meni konstantno je srkala živce sa svojim modnim savjetima. Tu crtu naslijedila je od majke. -"Ne, tu neću nikako jer..." -"Ali ta bi ti izvrsno pasala uz tvoju kosu, bio bi to tako lijep kontrast da..." -"Ne,"- sad sam ja nju prekinula- "ne želim tu i točka." Ispustila je pokunjeni uzdah te prekrižila ruke. -"Ali..."- zaustila je. -"Ria!"- ošinem ju svojim pogledom i dignutom obrvom- "Dosta! I ne glumi tu neku cvilivilu, neće upaliti." Izbeljila mi se. Hah, no divno. Nasmiješih se. ... -"Hvala ti Elinor." -"Ništa. Znaš ti da ja volim pratiti prijatelje do kuća, ma do svugdje."- namigne mi. -"Da da, znam." Poljubim ju u obraz, otvorim vrata te zakoračim u predvorje svog doma. Predvorje bež i bijelih tonova svima je pružalo ugodnu dobrodošlicu, a prostrane stube koje su vodile na gornji kat velikodušno su primale svačije znatiželjne poglede. Sa desne strane od ulaza nalazila se pistacio zelena kuhinja, a nasuprot nje, sa lijeve strane od ulaza, dnevni boravak toplih nijansa žute, ciklama i modre. Gornji kat skrivao je sobu mojih roditelja, Lisinu već dugo netaknutu i praznu sobu, te kupaonicu. Moja soba se pak nalazila u krošnji stabla. Imala sam prostran dom. Dom koji se, kao i većina ostalih na južnom bradu, gdje se nalazila moja kuća, zapravo nalazila u stablu. Južno brdo je bila šuma koja se nije htjela uništiti gradnjom kuća, pa su se debla stabala izdubila i unutra su nastali domovi vila i vilenjaka. Poletjela sam na gornji kat te se u zraku susrela s majkom. -"Oh! Bok srećice. Nisam čula kada su se vrata otvorila. Kako je bilo u školi? Jesi li dobila ikakve bodove?"- brižno me upita te svojom rukom stavi nestašni pramen moje crvene kose iza uha. -"Ne, ali mi je Blinkica ponovno pametovala." -"Kralju vilinski što je ta žena naporna! Ali i ti bi se trebala malo upristojiti na njenom satu, znaš. Žalila mi se prošli put kako uvijek vrludaš mislima te da ne pamti kada ste se vas dvije susrele u istom svijetu, u istom trenutku."- frknem. -"Nemoj ti tu meni 'phfff', ne smiješ si to dopuštati, znaš da i ona i ja djelomično imamo pravo."- pogleda me onim 'priznaj da je istina' pogledom. -"No dobro, idem u kuhinju, mislim da bi ručak mogao biti svako malo gotov, otac danas ranije odlazi na posao."- brzinski mi reče te odleti u smjeru mirisa pite od sira i šumskog voća. Umorno sam zamahnula krilima te uletjela u svoju sobu. Bacila sam torbu na pod, a potom i sebe na krevet. Polako sam zatvarala oči te tako ostala buljiti u ništa. Nekakva sjena tamu u mojim zatvorenim očima dodatno je potamnila. Naglo sam se trgnila. Šuštanje sa mog balkona nestalo je istom brzinom kojom je i nastalo. Hvalim te Isuse više! Internet je napokon popravljen i vraćam se svijetu gdje pripadam. < 3 Ispričavam se zbog izostanka, ne čitanja i ne komentiranja, nadoknadit ću obečajem! *ruku stavlja na srce* ^^, Ne sviđa mi se poglavlje. Nekako je brzo. I da! Još nešto... Je li s mojim dijalozima sve u redu? Čini mi se kao da su, ne znam... Uvijek mislim da su loši. 2. POGLAVLjE
-"Hvala"-lijeno mi odgovori. Nastavila sam prati posuđe u glasnoj tišini. Odnos između mene i oca nikada nije bi neugodan, naprotiv, uvijek je bio nekako topao i brižan. Čak i sada kada je situacija obitelji promijenjena. On za razliku od majke nije dopustio da ga veo depresije ovije preko lica pa je i dalje ostao društven i nasmijan. I dalje je sa mnom normalno pričao, nastavio je svoj posao knjižničara, druželjubljivo je pozdravljao vile i vilenjake na ulicama, a tugu je iskazivao kada bi ostao sam samcat. Smatrao je da njegove suze i tuga ne moraju zamarati druge. Jer on je volio smijeh te svugdje gdje bi došao donosio je toplinu svog duha. Nikada si nije dopustio svojim suzama nekome spustiti raspoloženje. No danas je bio poprilično šutljiv. Zurio je u kocke šećera i sporo ispijao svoj čaj. Ni sa mnom ni s majkom nije prozborio ni riječi. Vjerojatno zbog Lisine obljetnice nestanka. Iako je nestala na Festivalu cvijeća, on danas nije bio održan. Od ove godine pa do kraja našeg svijeta odlučeno je da se slavlje premjesti u peti mjesec zbog toplijeg vremena. Vilenjacima Wifera to je više odgovaralo. I nama je. Lakše je bilo biti na slavlju ne misleći kako se baš taj dan Lisa izgubila. Mirno je ustao sa stola te pošao prema spavaćoj sobi. Slušala sam kako mu koraci mirno odjekuju prostorom i kako već hvata kvaku kada se okrenuo. -"Volim te Talia."- reče, otvori vrata i brzo nestane u sobu da sakrije suzne oči. Blago sam se nasmiješila. Samo me moj otac uvijek zvao i zove Talia. -"Znam tata. I ja tebe."- rečem tišini. Uputila sam se natrag u svoju sobu i tik pred vratima zastanem te naslonim glavu na vrata ne bih li raspoznala glasove koji su dopirali iznutra. Naravno, čulo se poznato hihotanje dvaju glasova te tiha prepirka oko mjesta za spavanje. -"Ali Elinor, ja sam rekla da ću spavati na oblačiću!" -"Da?! A tko ga je dovukao ovdje s neba?" -"Ti, ali moj je red, ti si na njemu spavala prošli put!" -"Ne bi da me briga tko je kad spavao na njemu. Ria, ja sam ga jučer fino odlomila od ostatka oblaka, a ti ako baš želiš spavat na njemu odi lijepo po svoj." -"Ali pošto bi taj bio mokar od kiše,"- upadnem im u svađicu s namjerom da je zaustavim -"Ria će spavati na oblačiću jer si ti prošli put i gotovo." Dva para različitih boja i odsjaja njihovih kosa munjevito me ošinu po zjenici pri okretaju njihovih glava u mom smjeru. Jedan par usana razvukao se u širok osmijeh pokazujući tako savršeno bijele i pravilne zube čija je vlasnica bila plavuša prirodnih sjajnih uvojaka. Njeno vitko dugo tijelo ocrtavala je svilena svijetlo plava spavačica do koljena, a njenu nježnu i ljubaznu narav širom otvorene ruke koje su me obgrlile oko vrata. -"Lamonice, Lamonice, nismo te čule kad si ušla." Nisam ni ja njih kada su ušle u moju sobu, ali dobro, navikla sam se. Kada bi Elinor i Ria dolazile kod mene, nikada ne bi ulazile na ulazna vrata, već bi nonšalantno sletjele na moj balkon i tako se našle u mojoj kući. -"Da smo znale, tiše bi raspravljale o razmještaju spavanja, zar ne Elinor?"- nastavila je Ria. -"Da, svakako,"- posprdno joj odgovori Elinor usput me poljubivši u obraz -"pa da je poslije negdje u kantunu luđački zaskočiš i staneš ju moronski izluđivati da me nagovori da ti predam oblačić!" -"Paaa, tako nekako, da! Usput Lamona, hvala." -"Nema na čemu"- nasmiješim se te se okrenem prema Elinor koja je vrlo neuvjerljivo glumila ljutnju. U roskastoj pidžamici na malene zelene zmajiće lebdjela je u zraku u pozi kao da sjedi na stolici i svojim nosom, kojeg je prkosno dignula najviše što je mogla, parala je strop moje sobe. Napučila je usne, prekrižila ruke i noge te treskala stopalo. Poletjela sam skupa s Riom do nje ne bi li je uvjerila da izgleda zaista retardirano tako, ali nije bilo potrebno. Prije nego što sam ju povukla za njenu crvenkasto smeđu kosu ona je prozborila. -"Izgledam retardirano, zar ne? Ah! Nekako to baš i nije nešto novo." Sve tri smo se nasmijale. -"Hmmm, e pa sad..."- nadovezala se Ria ležeći potrbuške naslonjena laktovima na zrak -"Ne bih baš rekla da si takva dečkima. Nisi bila ni onom zelenookom danas." Elinor joj uputi ljutit pogled. -"Molim?! Zar još jedan? Elinor, sto mi gromova, obaraš rekorde!"- viknem ne baš iznenađeno. Više sam navikla na Elinorinu privlačnost. -"Ne želim o tome sad. Mislim da naše okupljanje ne bi trebalo započinjati razgovorom o mojim prokletim dečkima." -"Ali Elinor..." -"Ali Lamona, ništa ali! Idemo raditi ono što nas sve veseli. Ok, ovo je zvučalo perverzno." Ria ju klepne po glavi. -"Hej! Pa nisam ja kriva što imam prljave misli!" -"Odrekni ih se!"- brecne se Ria na nju. Na smiješila sam se. obožavala sam svoje prijateljice.One su me uspijevale nasmijati i onda kada je to bilo najmanje moguće. -"Dakle,"- kaže Ria -" večeras smo ti donijele četiri škrinje pune iznenađenja! Elinor, uvedi ih." -"Ja sama? A da ne bi možda gospođica Lijena Guzica dignula svoje dupe i pomogla mi ih donijet!" -"Elinor, izbit ću ti zube ako mi još jednom kažeš da sam lijena!" -"Aha, je, je, a sad dolazi ovamo i pomozi." U moju sobu dospjele su četiri crvene škrinje koje su njih dvije dovukle s mog balkona. Sve su ih otvorile odjednom, a ja sam očarano zurila u prizor koji se pojavio ispred mojih očiju. Trebam li govoriti da mi je ovo toliko očajno da bi najradije izbrisala cijeli blog?!?!?!?!?! Ne trebam, sami će te skužiti!!! -.-" >@ 1. POGLAVLjE
Povukavši pokrivač još bliže svome licu obrisala sam suzu koja me škakljala na obrazu. Sad sam se osjećala sigurno. Smiješno je to; taj osjećaj da ti nitko ne može ništa dok si pokrivena i dok ti samo oči vire te pogledom vrludaju po prostoru. Neka, ako se budem uvijek ovako osjećala neće mi smetat i da cijeli život ostanem u krevetu! Uostalom, volim svoj veliki krevet s baldahinom! Ali moj naum ispriječilo je tiho tapkanje po mramoru mog balkona. Naglo sam se uspravila u sjedeći položaj i tiho osluškivala taj nježan zvuk. Kapljice kiše nježno su lelujale zrakom i širile miris cijelim gradom. Sa zadovoljstvom sam pružala nosnicama taj užitak da mirišu prirodu dok sam poglede bacala po sobi. Bila je lijepa. Bijela, velika, prostrana i uvijek osvijetljena, vjerojatno zbog toga što se nasuprot mog kreveta, ako promatram iz tog kuta gledališta, nalazio balkon, a s njegove lijeve i desne strane veliki ovalni prozori koji su na svom dnu imali ugrađenu kamenu klupu sa mekom tamnom crvenom postavom. Voljela sam ta dva prozora, pružali su mi utjehu kada sam bila tužna, mjesto kada sam čitala i jastuke koje sam grlila kada sam saznavala nove tajne svojih prijateljica. S jedne i druge strane moga kreveta nalazili su se veliki nježno ružičasti ormari koji su se protezali duž cijeloga zida. Stol za pisanje nalazio se na lijevoj strani, ispod polica za knjige uza zid koji je bio nasuprotan zidu gdje su se nalazila vrata moje sobe i stolić za šminkanje. Ustala sam iz kreveta te mirno poletjela na balkon. Pogled mi se pružao diljem Wifera, od sjevernog brijega na kojem se nalazila i moja kuća, preko gradskih uličica koje su skrivale veseli vilinski život, pa do južnog dvorca njegovog Veličanstva koji se ponosno propinjao u visine. Lagano sam se okrenula da odem natrag u sobu ali me majka dočekala iza leđa pa sam naglo ustuknula uz pratnju prigušenog krika: -"Jebem ti dvjesto zelenih zmajeva! Mama! Srce mi je skoro stalo!" -"Pripazi na jezik mlada damo! I oprosti dušo, nije mi bila namjera prepasti te, samo sam ti htjela reći da je večera gotova pa da dođeš."- rekla je, blago me pomazivši po licu. -"Eto me odmah mama, samo da obučem nešto toplije. Može?" -"U redu zlato, u redu."- odgovori majka te izađe iz sobe. Udahnula sam, još jednom pogledala van i uputila se u kuću pomoći majci. Bilo mi je užasno gledati ju onako shrvanu svaki dan zadnje dvije godine. Čovjeće! Toliko vremena! Toliko mnogo vremena je već prošlo od kada sam posljednji put vidjela te malene zelene okice. Još uvijek osjećam miris njene predivne nestašne kosice koja bi me škakljala jutrima kada bi mi se uvlačila u krevet. A tek njene ruke, malene, krhke, a opet tako snažne... Vidjelo se u njoj da je dijete. Da, sretno malo dijete. Ali uvijek se iznova pitam zašto je baš to dijete moralo, kao vjetrom odneseno nestati? Gdje je moja seka? Moja mlađa seka, moja vilica koja je svojim smijehom mamila poglede svih vila i vilenjaka u Wiferu. Nedostaje mi. Jako. U mislima mi je duboko urezan dan kada se sve promijenilo, dan kada je Lisa izgubljena... Imala je samo tri godine kada smo je moji roditelji i ja izgubili iz vida u glavnoj ulici grada kada se slavio 'Festival cvijeća'. Samo se odjednom stopila u gomili i nestala. Nakon šest mjeseci traganja pomirili smo se sa činjenicom da je naša najdraža Lisa nestala. -"Lamona!"- opat me majka zovnu, a ja žurno poletim k njoj. Evo me opet!!! Natrag nakon mnogo i puno i previše vremena, ali evo me tu. Vratila sam se i ne namjeravam otići. Iako sam zakržljala ponosna sam na sebe bez obzira koliko mi se ne sviđao ovaj povratnički post. Ali dobro, sada iznova, punom parom! Volim vas sve, mada više nema nikog (čast iznimkama), i nadam se da će jednom svijet priča ponovno dobiti staru čar i život! =* <3 |
